|
Da, malo je duzi... pisala sam ga na putu prema Zg. Zavrsila bi kao nekakva novela, medjutim, laptopu je baterija crkla :)))
unaprijed zahvaljujem strpljivim ljudima koji ga uspiju procitati.
I dalje se tresla...nije vise znala je li to posljedica brze vrtnje nepostojecih kotaca vlaka ili nje same...
nesigurnosti i straha... slusala je puno nesrecama... "vlak sletio s tracnica"..."eksplozija vlaka...125 poginulih"... "to se dogadja drugima...to se dogadja drugima..." u sebi je neprestalno ponavljala...
pokusavala se usredotociti na brzu promjenu stabala, kuca...gora...tamno-plavo nebo...oblaci...
misli su joj bjezale unatoc nadi da ce prestati misliti na ono najgore...
minute su prolazile...ali je svaka bila beskonacna...kao one ravnice na koje je pokusavala skrenuti misli.
"oni su svi mirni"...razmisljala je o ljudima s kojima je dijelila kupe...preznojavanje nije prestajalo.
konstantan osjecaj hladnog znoja, po njenom tijelu se razljevao. vruce-hladno-vruce-hladno..."sto mi je s osjetilima?" trnci su joj oduzimali udove... pokusala je zapaliti cigaretu da se smiri; ispala joj je iz ruke.
"gospodjice, jeste li dobro?" slusala je u poluhalucinantnom stanju pokusaje suputnika da dopru do nje.
"dobro sam...hvala..." odgovorila je nesigurno. zeljela je njihovu pomoc, bilo kakav dijalog da joj pomogne skrenuti misli...od onog najgoreg.
svijetlo, tama, svjetlo, bljesak, buka, krikovi, jauk, krv, vristanje, zapomaganje, uzareni metal, zeljezo, probodena tijela, iskrivljena lica od jauka, mrak
trgnula se. osjecala je da se trese... "ne opet...ne opet..." u sebi je ponavljala. nije znala kako se osloboditi toga. nitko joj nije mogao objasniti sto se dogadja s njom. jesu li to prividjenja? predvidjanja? posljedice reinkarnacije?
"gdje je taj kondukter da ga pitam koliko jos..." trenutak nakon, vrata kupea su se otvorila i na njima je stajao muskarac srednjih godina. kondukter.
stresla se. pokusala ga je upitati nesto, ali glas nije proizvodila. kao da su se glasnice ukocile. podsvjesno je znala ...znala je da to ne vodi na dobro. ali podsvjest je jaca...nekontrolirana...kao i ona sama.
"to je samo slucajnost" ponavljala je u sebi. zavukla je ruku u dzep trazeci jos jednu cigaretu. zaboravila je gdje je ostavila kutiju. u lijevoj ruci je jos drzala upaljac. cvrsto ga je uhvatila kao slamku spasa. o svojim postupcima je prestala razmisljati.
jer ono o cemu razmislja, to se dogodi.
"gdje su ptice? nisu valjda i one pobjegle?" bjezala je od svojih misli...zapravo, pokusavala... u tom trenu pogled su joj skrenule crne mrlje... zagledala se u njih, da ih bolje promotri... da. bile su to ptice. zatvorila je oci, samo da ne gleda... u mraku u kojem se nalazila, opet je vidjela one iste mrlje. povecavale su se....koncentrirala se da ih prouci... bivale su sve vece i poprimale sve bistriji izgled. ruke? ruke...pruzaju se prema njoj ...pokusavaju je dohvatiti...izoblicena lica... zapomaganje... "bjezi! bjezi!" vrisak.
"gospodjice, pazite!" naglo je otvorila oci, i ugledala ruksak. pao je na nju. neugodna tupa bol...valjda od boce vode koju je uvijek nosila uz sebe. stalno je pila. tekucina joj je utazavala vrelinu koja ju je prozimala. iz dana u dan. iz sata u sat. iz minute u minutu.
nije znala kako dalje...sve joj se teze bilo nositi s tim.
usporavanje vlaka...ljudi se ustaju. ona bi posla za njima. osjecala se sve gore i gore. vise se nije znojila. kao da je iscrpila svu tekucinu iz sebe. kao zrno u pustinji. vjecno postojano, samo u razlicitim polozajima.
promijenila je polozaj...noga joj je utrnula... "pa makar i to..." pomislila je ustanovivsi da ipak nesto osjeca.
svijetlo, tama, svjetlo, bljesak, buka, krikovi, jauk, krv, vristanje, zapomaganje, uzareni metal, zeljezo, probodena tijela, iskrivljena lica od jauka, mrak
"ne!" zaderala se. pogledi uprti u nju govorili su joj da je opet zaspala. ili nije? jer se jako dobro sjeca svega. nije zaspala... to i jest ono najgore.
gledala je u covjeka nasuprot nje. oci su mu bile izuzetno duboke. ali nisu uljevale nikakvu sigurnost. naprotiv. u njegovim je ocima vidjela nesto drugo...ne, ona nije bila sama. on je znao. znao je kako se osjeca, i znao je sve isto sto i ona. tracak nade...i tracak tuge. nemoci. kao da je od nje trazio pomoc.
uvukao ju je u svoje misli.... zadnje sto je cula bilo je: "idemo zajedno!"
svijetlo, tama, svjetlo, bljesak, buka, krikovi, jauk, krv, vristanje, zapomaganje, uzareni metal, zeljezo, probodena tijela, iskrivljena lica od jauka, mrak
cekala je da ju netko zovne... ali nigdje nikakvog glasa osim neartikuliranih zvuka...lom...buka...osjetila je da se ne moze pomaknuti... vristanje djeteta. htjela mu je pomoci, ali osjecala se potpuno nepomocno. kao i u vizijama. ali ovaj put nije bila vizija. pucketanje vatre. tako realan zvuk. zvuk kojeg se bojala.
noge nije osjecala. ruke nije pomicala. glava joj je bila bespomocno zabacena. nije osjecala nijedan dio tijela.
tko zna koliko je dugo tako ostala. nepomicno. dijete je odavno prestalo plakati. suze su joj tekle u potocima niz lice...sapirale crno lice... cadjavo... "zasto?" pokusala je naci racionalno objasnjenje. "zato jer je to sudbina. mi smo samo lutke na koncima." dobila je odgovor. onaj isti glas covjeka koji je sjedio ispred nje. pokusala je okrenuti glavu da vidi odakle glas dolazi. oko nje nije bilo nikoga. glas je bio unutarnji. iako je osjecala da nije sama, nije joj pomoglo...nije joj bilo lakse...
mrak je bivao sve dublji...bolovi su jenjavali...zapravo nije vise nista osjecala...sad je napokon gotovo...
"gospodjice, gospodjice...cujete li nas?" u polusmrti je odjekivalo kroz prostoriju...popraceno zvukovima pilanja zeljeza. "zasto nisam izasla na onoj stanici...." bilo je zadnje na sto je pomislila.
bezivotno tijelo u bezivotnom mraku. s bezivotnom svrhom.
"vlak izletio s tracnica, 3 smrtno stradale osobe" bio je naslov u novinama sutradan.
tv voditelj je istim tonom, kao i svakog jutra, iznosio vijesti:
"poginule su dvije osobe i jedno dijete. jos 43 osobe su ozlijedjene, neke se bore za zivot. uzrok slijetanja vlaka s tracnica nije jos poznat. istraga je jo u tijeku.
prognoza za sutra: pretezno oblacno s mjestimicnom kisom..."
ostala je samo slovo na papiru. samo glas. samo jedna od mnogih.
a sve sto je zeljela bilo je da zivi normalnim zivotom. mozda zato i nije izasla na onoj stanici? nadala se da nije u pravu...da barem jednom nije u pravu.
|
